Neko ipak mora

Neko ipak mora ostati u životu.
Bi nas mnogo u ovoj pustari, i svakome
na čelu, vidno već, kužna je biljka listala.

Izmišljasmo: uhode nas, izmišljasmo:
našim grlima prinose noževe.

I već smjerasmo ubojstva.

Sad kunemo, upirući račvastim prstima
u dvorove, u natrula lisja, u nebeske arabeske

a ne događa se ništa. Samo:
negdje, pobjegao iz naših srca,
umjesto nas, neko, dalek pjeva.

Pjesma

Šta sam radio, sve ove godine?
O cemu pjevao, trideset ljeta?

Prvih deset – o ljubavi.
O ljubavi – drugih deset.
I još deset – o ljubavi.

Kako je nemam, o ljubavi pjevao.
Kad se, natren, dogodi, ljubav slavio.

Podari mi, Boze, još koji dan i godinu
– da o ljubavi jednu pjesmu skrojim.

DJEVOJCICA IZ ULICE PRKOSA

Još Ulicom Prkosa
vihori se njena kosa.
Trebalo je, ovog ljeta
da postane žena.

Djevojčica, djevojčica
iz Ulice Prkosa.

Znao sam te,
čuvati od sebe,
djevojčice, janje moje.

A ne znadoh
od njih da te spasim,
djevojčice, mrtvo moje.

Svakog dana, oko podne,
u «Raguzi», k'o na moru

Stisak ruke, ispod stola,
kapučino, koka – kola.
Trebalo je, do jeseni
da postane žena.

Djevojčica, djevojčica
iz Ulice Prkosa.

Znao sam te,
čuvati od sebe,
djevojčice, janje moje.

A ne znadoh
od njih da te spasim,
djevojčice, mrtvo moje.


Create a free website with Weebly